Šta da vam kažem?! Predak mi je rođen u Kočićevoj priči: „Jazavac pred sudom“. Zovem se kao i on, David Štrbac. Izbegao sam u Srbiju pod pritiskom onih sila koje su pritiskale i mog pretka.
Mislio sam da ću sada početi da živim punim plućima. Ali nisam u stanju da zaradim za pristojan život svoje porodice u skladu sa ovim potrošačkim društvom. A to je da imaš gde stanovati, da imaš šta obući i pojesti… Ali deci su potrebni telefon, internet, televizija… Maštaju o polovnim kolima iz inostranstva. Imaju želju da odu na letovanje. A što li je meni nedostajalo što nikad nisam bio na moru?! Imaju autobus, šta će im kola!
Šta se brinu kako će živeti?! Evo, predsednik obećava pare onome ko ima decu. Šta čekaju, što ne rade na tome? – Deco, jebite se pa rastite.
Pazite koja je njihova filozofija. Ja ih pitam zašto su ponosni na egzibiciju zvanu izbegavanje plaćanja poreza? A oni odgovaraju da nisu ponosni na neplaćeni porez, već su ponosni na to što su uspeli da opstanu. Kažu da bi rado bili ponosni na to koliko su uspešni i da mogu platiti porez. Posebno bi bili ponosni da sami svojim novcem othrane i školuju decu, a ne da čekaju milostinju. Hvala predsedniku što nam obećava novac. Ali, šta će biti s nama ako ga ne uspemo zadržati na vlasti, bar dok naša deca ne stanu na svoje noge?
Eto zašto ovi mlađi razmišljaju o odlasku u inostranstvo i da tamo zasnuju porodicu. Ma kako deca ne vide da se ništa neće promeniti ni ako aktuelna vlast ostane, ni ako dođe nova?! Evo, i opozicija je primetila da se Srbija iseljava. Znači, i oni će raditi na tom problemu, istim uspehom kao i aktuelna vlast. Ne preciziraju kako će to izvesti, ali mislim da ćemo saznati čim oni budu znali.
Dakle, deco, možete se jebati.
