Loše sam spavao. Budio me lavež čopora koji brani svoju teritoriju. Naljutili su me. Ali ja ne znam biti dugo ljut. Nisu oni krivi za moj nemir i što mi je težak ceo svemir.
Jutro. Prolazim pored čopora koji odmara posle noćne aktivnosti. Jedna njuškica se okrene prema meni. Pogleda u moje ruke koje ništa ne nose, a mogle su. Gleda me u oči i skreće pogled, ali samo zato da ga ne shvatim kao kritiku. Zna da me je sramota. Upro je on svoju njuškicu i svoj pametan i tužan pogleg u pravcu moga tela. Čini mi se, baš tamo gde imam problem.
Mi ne znamo komunicirati između sebe, a kamoli sa prirodom koja nas okružuje. Razmišljam tako, noseći njegov pogled na sebi, pogled… koji će dugo biti tamo gde se pamte osećaji. Pametne, tužne oči, taj me pogled nikad neće proći.
Ne znam da li su psi tužni zbog psećeg života, ili dele našu tugu. A mi smo uništili naše i njihovo stanište. Možemo i potomstvo da im uništimo, a oni su i dalje verni. Nisu nam više potrebni za lov, da nas upozore na opasnost, da nam čuvaju stada… Od njih možemo dobiti jedino ljubav i vernost, a kome to treba!?
Ovaj pogled otvori mi oči, malo više nego što ih inače držim. Gledam našu travnatu površinu. Vidim uređena. Pokošeno. Zasađeno. Ali svaki put iznova i u sve većem broju pojavljuju se lekovite biljke. Vriskom boje javljaju od čega bolujemo, ali mi nemamo uho ni oko za Božije poruke. Mi se veselimo engleskoj travi. Sadimo uvozne sadnice zagađene rakom biljke. Bezdušno gazimo žuti cvet maslačka, plavi cvet radiča… a oni uporno boje svoje cvetove ne bi li dobili našu pažnju.
Dokle će Priroda da nas trpi?
