„Naš zadatak je da iz smrtnog sveta uberemo plodove za besmrtne.“ – Rudolf Štajner (Rudolf Joseph Lonz Steiner)
Nije bitno da li je Zemlja okrugla ili ravna ploča. Bitno je da imamo neku dilemu koja će nas zabavljati da ne bi razmišljali o tome šta je Zemlja stvarno. A Zemlja sve više liči na jednu veliku farmu ledom omeđenu.
Potop je bio restart, jer je nekome bila potrebna nova Farma gde će se u istu svrhu na nov način uzgajati sve: od virusa do Čoveka. Orvelovi romani ukazuju u kom smeru se Život na Farmi modifikuje.
U koju svrhu se ljudi uzgajaju? Koristi se ljudsko meso i krv, otimaju se novorođena i pametna deca, prisvaja se čovekov rad i isisava sva njegova energija, ali to nije glavna svrha ljudskog postojanja. Smrtno telo je kavez za dozrevanje besmrtne duše, a Život na Zemlji je testiranje duše. Da li je besmrtnoj duši potrebna priprema za prelaz u drugu dimenziju, ili je nekoj drugoj dimenziji potrebna odgovarajuća duša?
Goniči robova imaju ideju da radnu snagu zamene robotima. Otud kreće priča o smanjenju broja nepotrebnog stanovništva Farme. Ali, robot ne može biti odgovarajući kavez za besmrtnu dušu i zato će Čovek opstati kao stanovnik Farme. Pitam se: kome je potrebno da čovek ima dušu? Sve na ovom svetu živi na račun drugog života i sve služi kao građa za neki drugi život. Takav je Život ovozemaljski i takva je logika ove dimenzije. Polazeći od ovozemaljske logike nameće se pitanje: na čijem je jelovniku duša koja napusti ljudsko telo? Ali, u nekoj drugoj dimenziji, na nekom višem nivou, sigurno ne važi ovozemaljska logika.
A duše, da li se one nešto pitaju? Kažu da se mnoge više puta vraćaju na Zemlju. Izgleda da ni svaka duša nije „jestiva“. Samo kroz patnju oplemenjena duša može biti udahnuta u nekoj drugoj dimenziji i više se ne vraća na Zemlju. Duša sazrela u patnji zemaljskog života služi za podmlađivanje sveta višeg nivoa. Naš Svet zavisi od pčela, a Vaseljena od Duše!
Čovek udahne i izdahne dušu, a zemaljski život je trenutak između. Svrha postojanja Čoveka je formiranje odgovarajuće Duše, a zemaljski farmeri nastoje iskoristiti i ostale mogućnosti koje pruža uzgoj ljudske vrste. To je ustvari njihova nagrada za trud.
Odavno mnogi moćnici široke narodne mase definišu kao i svu ostalu čipovanu marvu. Kako definišu, tako i tretiraju. Ovca za besmislen život ne krivi farmera, on je za nju „duša od čoveka“ – štiti je od predatora. Čovek sumnja u farmera, ali više sumnja u drugog čoveka koji mu je predstavljen kao opasan neprijatelj. Tako farmeri kontrolišu stado. Sva dešavanja na Farmi prati priča: „Nema vlasti da nije od Boga, a besmislen život je Božija kazna.“ Ipak, budući da je ovaj tekst posledica slušanja raznih onlajn govorancija, može se zaključiti da bogovi ne osuđuju na besmislen život radi kažnjavanja, već da bi podstakli oblikovanje Duše prema potrebi Života na višem nivou.
Ovozemaljski život je kao satira, ozbiljne stvari prikazuje neozbiljnim stilom, a ozbiljnim stilom prikazuje neozbiljne stvari. Sve što pišem je pokušaj pisanja satire, a na kraju neka svako shvati kako želi.
