Veličanstvene ideje kao oružje moćnih sila
„Nostalgija je praobrazac svakog osjećanja.“ – Vladan Desnica, „Proljeće Ivana Galeba„
Bilo jednom u Jugoslaviji kad nismo mnogo toga imali, ali smo bili srećni jer nismo ništa znali.
Ima jedan obrazac po kojem se mnogi javljaju žaleći za prošlim vremenima, za Jugom. Taj obrazac ih otkriva da ne žale iskreno za državom koju nismo mogli izbeći, i koju nismo mogli sačuvati, i koja još uvek nije nestala. Često iznose nesuvisla objašnjenja zašto je SFRJ bilo idealno društvo. Oni nisu glupi, nego smatraju nostalgičare nesposobnim da shvate pravi razlog njihovog podgrevanja nostalgičnog osećanja. Koju svrhu ima orkestrirana kampanja podgrevanja nostalgičnih osećanja?
Juga nije nestala, živi u sećanjima i srcu nostalgičara i još uvek može da utiče na smer modifikacije društva u kojem ćemo jedan dan osvanuti. Nostalgičari imaju suženo razumevanje sadašnjosti i žive u svetu koji više ne postoji. Perfidno kreirane nostalgične priče imaju za posledicu da su nostalgičari razoružani u borbi za vitalne interese sopstvenog društva. Za oblikovanje duha naroda i njegove budućnosti treba se osloboditi prošlosti iz školskih udžbenika. Naravno da će prošlost uticati na oblikovanje naše budućnosti i zato se treba osloboditi fikcije.
Mnogo je naučnih otkrića nastalo sa idejom da budu korisna ljudskom rodu, a postala su oružje za uništavanje. Tako je i sa mnogim idejama koje društvo treba da uvedu u Zlatno doba. Ideja se širi tek kad se modifikuje kao ular za široke narodne mase. Posao je dobro urađen kad narod dobrovoljno prihvati stari samar sa novim imenom. A onima koji postaju nezadovoljni svojim položajem u društvu, oštricu bunta usmeravaju u pogrešnom smeru.
Moćnici iz senke su ideju jugoslovenstva „odobrili“, jer je dobro poslužila u svrhu zavođenja naroda koji tu živi, a određen je za odstrel. Danas ova ideja služi za zatupljivanje nostalgičara, koji će problem videti svugde osim u sebi i utopijskim idejama koje iz njegovih osećanja ništa ne može da izbaci. Tako je još jedna ideja, bez obzira na iskrenost njenog rađanja, vulgarizovana i iskorišćena u destruktivne svrhe.
Uzmimo, na primer, priču o tvornicama koje je Juga nekad imala, a novo društvo nema. Sećaju se da je Juga imala tvornice, ali ne žele da se sete kako smo za pristojniju platu morali odlaziti u inostranstvo. Nekad, kao i sad, manje moćna društva moraju dobiti odobrenje moćnijeg društva za uspešniji rad tvornice ili za to da je uopšte mogu imati. Zašto se ne setimo socijalističkih direktora koji su, kada upropaste jednu tvornicu, dobijali direktorsku poziciju u drugoj tvornici ili preduzeću. A što smo mi danas sve upropastili i rasprodali? Juga je bila priprema za ovo što nam se dešava danas. Budući da je danas proces propadanja intenzivniji i brži, dobijamo razlog da žalimo za Jugom.
Mi znamo što nam treba – tvornice. I… što ih ne pravimo? Nije nam dopušteno, ali je zato dopuštno podgrevati nostalgična osećanja pričom da je Juga bila bolja – imala je tvornice. Bilo je veće drugarstvo. Što ga ne širimo svuda oko sebe ili makar u svom mestu boravka, gde je najpotrebnije? Svako ovu priču treba pričati u sopstvenoj kući pa se zajednička kuća nikad ne bi raspala. Ne može da se širi toplina ljubavi po svetu, ako to niste poneli iz kuće. Toliko smo se voleli i bili srećni u Jugi da je sasvim logično zaključiti da se Juga raspala od prevelike ljubavi i sreće.
Tehnološki napredak robovlasniku omogućuje da čoveka sve brže svodi na jeftinu potrošnu robu i na modifikovanog robota prilagođenog trenutnim civilizacijskim potrebama koje diktiraju novi uslovi nastali tehnološkim promenama. U tu svrhu ljudi se dozirano obrazuju i zaglupljuju primitivnim predstavama.
Danas, kao i nekad, u svetu se na vlast postavljaju iluzionisti kako bi narod video ono čega nema. Nažalost, to čega nije bilo, danas u svojim sećanjima mnogi ulepšavaju.
Potrudila se neka sila da ideja jugoslovenstva postane kukavičije jaje podmetnuto radi satiranja srbskog imena. Stvaranje i rušenje Jugoslavije „odobreno“ je tako da bude ljudskih žrtava i kada se stvara i kada se raspada. Sigurno se priprema nova grobnica za srbsku genetiku. Neće više biti jugoslovenstva, jer se prema delovanju iz dubine nagoveštava stvaranje novog društva koje će potpunije zadovoljavati interese moćnih sila. Kao mamac, ideja bi bila u lepom pakovanju, a metode realizovanja i oblik društva bili bi prikladno modifikovani. Neki razmišljaju o zajednici pod nazivom Ilirija. Teorija da smo svi autohtono stanovništvo i da smo se zvali Iliri, nagoveštava da će se jedino Srbi rađati kao Iliri kao što su se, uglavnom, jedino Srbi rađali kao Jugosloveni. Evo, javlja se ideja o nastanku vojvođanske nacije i to bez objašnjenja ko će postati Vojvođanin. Podrazumeva se, verovatno, da Srbi moraju postati Vojvođani, a ostali će biti ono što su i do sada bili. A postati Ilir ili Vojvođanin može samo onaj Srbin koji se potčini ekspoziturama duboke moći, a ko ostane Srbin neće biti prihvaćen ni kao potčinjen.
Hrvati, pa čak i ove novokonpovane nacije, ideju jugoslovenstva smatraju genocidnom prema sopstvenom „pučanstvu“. Ali su za srbsko stanovništvo imali razumevanja kada bi se deklarisalo kao Jugosloveni. Katoličko stanovništvo nije podleglo ideji jugoslovenstva jer je crkva vaspitavala decu do sedme godine života, a kasnije ih je samo održavala u kondiciji. Tako obrazovni sistem nije mogao da nametne vladajuću ideologiju, što ne znači da i katolici nisu dobili poremećen sistem prirodnog načina razmišljanja i poremećenu opštu duhovnost. To što su katolici u zanemarivom broju jugonostalgičari, ne znači da ne pate od nekog sličnog sindroma.
Jugonostalgičari, kao i mnogi drugi nostalgičari, pate od sužene sposobnosti analiziranja i to zbog selektivnog uzimanja činjenica koje analiziraju. Nostalgičarima je društvena realnost izvan domašaja njihove sposobnosti analize. Mnogi plemići i njihovi potomci pate za feudalnim uređenjem društva. Pri tome ne primećuju da današnje društvo suštinski nije otišlo dalje od društva koje idealizuju. Razlika je u tome što u ovom novom vremenu potomci nekadašnjih kmetova služe neku drugu elitu, koja je, za razliku od njih, sposobna ljudima nametnuti vlast. Džaba čekaju da im neko nešto dâ i tako vrati vreme unazad, čak i da se to desi, moraju biti sposobni to zadržati. U svoje sposobnosti niko ne sumnja, za sve je krivo novo vreme.
Bogomoljac koji je frustriran svojim položajem u društvu, beži u zamišljenu državu kakva bi bila da se svi pridržavaju Božijeg zakona. Ovako on nema ni jednu ženu dok ih drugi imaju više. A Bog nalaže da svi imaju po jednu ženu i tako bi svi bili zadovoljni. Znači da bi bolje društvo nastalo kad bi se svi okrenuli Bogu. Nit će se svi okrenuti Bogu, nit će se žene pravilno rasporediti među muškarcima. Istinski vernik „ne priziva božije ime uzalud.“
Raste žal za onim što je bilo ili za onim što bi moglo biti, ali ne dolazi i neće doći. Juga se neće ponoviti onakva kakva je bila, onakva kako mislimo da je bila, niti će biti onakva kako je zamišljamo. Sve što dođe, nikad neće biti onako kako smo zamišljali. Lepo je samo onome ko ne primećuje da je dizajniran da postane potrošna roba, poslušan rob, sredstvo za postizanje tuđih ciljeva koji nisu njegov interes.
Zbog prezauzetosti moždanog sistema nerealnim sećanjima, a koja su vezana za osećaje, nije moguće usvojiti neko drugo shvatanje, pogotovo nove realnosti. Šta sve može čoveku da uradi pogrešno vaspitanje, dozirano školsko obrazovanje, nametnut politički sistem i utopijska filozofija života? Grade poremećen sistem razmišljanja nasuprot prirodnom zdravom razumu. Na kraju to postaje nešto što se definiše kao hronično. Problem je u tome što su ljudi ovakvog shvatanja kočnica u doprinosu stvaranja boljih odnosa u društvu, jer nisu u stanju da prihvate ništa što ne podseća na ona „bolja vremena“. Prolazi život u čekanju nekog od spasitelja, a ove su replike, recimo Tita, kratkotrajne. Svaki novi Tito postoji samo radi zavođenja ciljne grupe.
Nostalgičari ostavljaju potomcima u nasleđe sklonost neprirodnom, poremećenom sistemu razmišljanja. Društvo dobija veliki broj pripadnika društveno dezorjentisanih, zapravo, orjentisanih na jednoumlje. Pogledajmo oko sebe i videćemo masu koja traži čijom glavom da razmišlja i kad usvoji određeno mišljenje, neće prihvatiti ni jednu iznesenu činjenicu koja se ne uklapa u već formirane stavove urezane u nostalgični moždani sistem.
Uskratiti pravo na pesnički nadahnuto izražavanje o životu u Jugi je isto što i skratiti nostalgičaru životni vek. Ovakvo izražavanje dođe kao lek za frustraciju što svoje želje ne mogu ostvariti. Sadašnjost koja dođe ne razlikuje se od sadašnjosti koja je prošla, samo što se sve brže i intenzivnije odvija.
„Sve čovekove borbe kroz istoriju završe u nastojanju da se približi izmišljenom smislu života. Čoveče, seti se istinskog znanja. Oslobodi svoje misli!“
I danas mnogi Srbi žale za Titovom Jugoslavijom, i danas mnogi žale za monarhijom kao što su mnogi žalili za Kraljevinom Jugoslavijom. Mnogi se ne odriču ideje feudalnog društva i imaju žal za moćnom srbskom srednjevokovnom državom – prizivaju cara. Nostalgični mozak je u trajnom vlasništvu jedne propale lažne ideje koja je u mozgu zauzela prostor tako da prirodni zdrav razum nije u mogućnosti da je zameni. Pitanje je šta čovek ostavlja u nasleđe potomcima? Ako potomci neće plakati za Jugom, plakaće za nekom drugom utopijskom idejom. Nasledno imaju slab imunitet i specifičnu vrstu inteligencije.
Jugonostalgičari i slični njima imaju nasledno dobijene predispozicije za sticanje oslabljenog prirodnog imuniteta protiv izmišljenog smisla života koji nudi filozofija na vlasti. Čovek razmišlja samo onim delovima mozga za koji je sasvim prihvatljivo društvo podeljeno na pastire i ovce poslušne svom duhovnom pastiru. Duhovni pastiri održavaju stado u kondiciji radi suzbijanja prirodnog zdravog razuma koji stalno u čoveku pokušava da ispliva na površinu. Vekovima duhovni pastiri menjaju svoje nazive, ali im je zadatak uvek isti, da ljude drže u pokornosti prema vladajućoj ideologiji i agresivne prema svim drugim pokušajima dolaska na vlast. Međutim, kad dođu u poziciju da nije pametno biti agresivan prema pristalicama neke nove vlasti, ostaju da žive u prošlosti tražeći pravdu i spremnost da prihvate one rukovodioce koji bar liče na njihove idole iz minulog vremena.
Neko voli lidera koji mu liči na cara, neko pristaje na lidera koji podseća na Tita itd. Jako je malo onih koji iskreno žele suštinske promene u društvu. U strahu da ne izgube i ovo što imaju, pronalaze sreću u tugovanju za prošlim vremenima. Odavno je rečeno da se lideri ne bore za podršku pametnih ljudi, već se bore za podršku glupih, jer ih je daleko više. Što se ne da kupovinom ili ucenom privoleti na poslušnost, može se na više načina skloniti iz javnog života.
Jugonostalgičar suštinski nije u službi ideje jugoslovenstva, on je u službi razvodnjavanja ideja koje sprečavaju nestanak srbskog imena. Srba na ovim prostorima je sve manje, ali nisu jedini koji nestaju. Pod pritiskom genocidne politike je ceo Hum. Stanovništvo ovog prostora je palo na ispitu, jer ideju zajedništva nije iskoristilo da se odbrani od ovog što ga je snašlo. A nije bilo teško predvideti da ćemo postati žrtva nesloge i pohlepe krupnog kapitala. Temeljito smo opljačkani. Ništa više nije naše vlasništvo. Sve dublje smo okupirani. Pametno i radno sposobno stanovništvo odlazi.
Rado će sila, koja upravlja svetom, izići u susret nostalgičarima i ponovo im organizovati društvo u kojem neće ništa imati, a biće srećni jer ništa neće znati. Biće besplatno školovanje, ali samo za one koji imaju para ili žive pored fakulteta. Biće radnih mesta pored kojih se za zaradu treba „snalaziti“. Izgleda da nismo svi živeli u istoj Jugoslaviji, a izgleda da ni u buduće nećemo živeti u istim državama.
Naš krasni Hum prepun je paralelnih svetova što svaki za sebe miriše i cveta. Sve je isto, samo je nas sve manje!
