Stop stereotipu: „Srbi u miru izgube sve što su u ratu stekli, jer ne znaju da pregovaraju.“ To ne odgovara istini. Ovaj stereotip je nametnut, radi maskiranja suštine problema, a govornici živopisnog perja ponavljaju, ponavljaju i ponavljaju dok se ne prihvati kao prava istina.
Žalosno je to što su i mnogi Srbi ovo prihvatili kao nepobitnu činjenicu. Ovaj stereotip je prihvaćen i od strane alternativnih medija. Mnogi besednici, kao uvaženi gosti raznih emisija koje rado slušamo, prelaze preko celokupne istorije Srba i Srbije, iznose mnogo činjenica posle kojih se nikako ne može zaključiti to što uporno tvrde: „Srbi dobro ratuju, ali ne znaju pregovarati i izgube u miru ono što su ratovanjem ostvarili.“
Srbi su se vekovima isticali kao odlični borci, a naročito konjica. Ali, kad Srbi vode bitku u sopstvenom interesu, ratni uspesi bili su rezultat inicijative koja je izmakla kontroli režisera događanja.
Vođe srbskih pobeda ne završavaju kao državnici, naprotiv, sklanjaju ih da više ne utiču na razvoj događanja. Stara ili nova vlast, svejedno, nastavlja da radi protiv interesa Srbije. Ako se ukaže potreba da se narod motiviše i upotrebi u nekom sukobu, odna se na dužnost postavljaju generali koje vojska prihvata. Kad prestane potreba za sposobnim vojnim zapovednicima, pod hitno ih degradiraju.
Srbi, a i mnogi drugi narodi, imaju instalirane marionete stranih službi na mnogim ključnim mestima odakle se može upravljati događanjima. Zato Srbi ne obave dobro posao u ratu, jer ih zaustavljaju i opstruiraju u svim aktivnostima. A pregovore u miru ne vode Srbi, nego marionete na vlasti, izvršioci radova moćnih sila. Srbi se, kao i ostali manje moćni narodi, ništa ne pitaju. Moćne sile se dogovaraju, a spomenute pregovore vode same sa sobom.
Rat nikad ne završava mirovnim potpisivanjem, nastavlja se drugim metodama. Sposobni pojedinci koji su se uspeli nametnuti u pojedinim situacijama i povući narod u izvestan ratni uspeh, polako se sklanjaju iz javnog života. Zar nema dovoljno primera u srbskoj istoriji?
Nikakvi međunarodni dogovori, ni potpisi slabijima ne garantuju sigurnost i poštovanje dogovora i potpisa. Okončanjem ratne kampanje ne prestaje pljačka slabijeg društva, nastavlja se drugim metodama. Ako je, zbog ratnih sukoba, manjina dala više slobode većini sopstvenog društva, u miru polako te slobode ukida.
Dakle, Srbi u ratu ne dovedu stvar do kraja, a u miru im nije omogućeno da pregovaraju. Jedino što je Srbima omogućeno, u ratu i u miru, da rade u korist svoje štete. Srbi trpe svakodnevno ograničavanje slobode, jedino što su se preminuli uspeli izboriti za pravo glasa. Ćutke je prihvaćena činjenica da se i uobičajene dadžbine mogu definisati kao reket.
Posle svake priče Srbima se orkestrirano nameće osećaj krivice. Svetu oko nas je mnogo stalo da krivicu prebace na žrtve, da same sebe preziru i da se međusobno satiru.
Srbi će zaista postati dobri ratnici kada se prestanu boriti za tuđe interese i kad shvate da posle bitke sledi još teža, mučnija bitka. Posle bitke oružje se ne odlaže. Zato jer oni koji upravljaju događajima, nastavljaju da upravljaju prema sopstvenim interesima kao da se ništa nije dogodilo, osim što ima poginulih.
